Park prirode Medvednica

Park prirode Medvednica

medvednica
Park se proteže se na području Grada Zagreba, Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije. »Parkom prirode Medvednica« upravlja Javna ustanova »Park prirode Medvednica« koja je osnovana 8. rujna 1998. godine. Park prirode obuhvaća 22 826 ha. Temeljni fenomen parka su dobro očuvane prirodne šume koje obuhvaćaju 64% površine parka. Osim prirodnih vrijednosti, značajne su i kulturno povijesne vrijednosti, kao što je i »Rudnik Zrinski«. Na prostoru Parka živi 33 000 stanovnika.

Djelatnost Ustanove je zaštita, održavanje i promicanje Parka prirode Medvednica u cilju zaštite i očuvanja izvornosti prirode, osiguranja neometanoga odvijanja prirodnih procesa i održivoga korištenja prirodnih dobara, te nadzor provođenja uvjeta i mjera zaštite prirode, na području kojim upravlja u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode.

»Park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne i nacionalne važnosti, s naglašenim krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima.

U parku prirode dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga.« (NN 70/2005.)
Šume

U šumskim sastojinama Medvednice nalazimo, s fitocenološkoga i prirodnoznanstvenoga stajališta, vrlo zanimljive šumske zajednice, koje uz gospodarsko značenje imaju velike općekorisne funkcije (biološka raznolikost, potrajnost, zaštitna, estetska, rekreacijska, zdravstvena, turistička, obrazovna i dr.).

Šumske zajednice Medvednice pripadaju eurosibirsko-sjevernoameričkoj šumskoj regiji i europskoj subregiji. Nizinski ili planarni vegetacijski pojas (80-150 m.n.v.) zastupljen je zajednicom hrasta lužnjaka i običnoga graba (Carpino betuli-Quercetum roboris).

Brežuljkasti ili kolinski vegetacijski pojas (150-400 m.n.v.) vrlo je raznolik, pa tako na silikatnoj matičnoj podlozi pridolazi ve-getacijska zona acidofilnih šuma hrasta kitnjaka sa zajednicama hrasta kitnjaka i pitomoga kestena (Querco-Castaneetum sativae), te hrasta kitnjaka s runjikom (Hierado racemosi-Quercetum petraeae), zatim vegetacijska zona termofilnih šuma hrasta medunca, crnoga graba, crnoga jasena, brekinje i drugih termofilnih vrsta, a na najtoplijim i najsušim staništima južnih padina, predstavljena sa ekstrazonalnom zajednicom hrasta medunca i crnoga graba (Ostryo-Quercum pubescentis), te na manje ili više neutrofilnim tlima, najznačajnija, klimazonalna zajednica hrasta kitnjaka i običnoga graba (Epimedio-Carpinetum betuli}.

Brdski ili montanski vegetacijski pojas (400-800 m.n.v.) gotovo u potpunosti karakterizira ilirska vegetacijska zona neutrofilnih bukovih šuma s klimazonalnom zajednicom obične bukve s mrtvom koprivom (Lamio orvalae-Fagetum sylvaticae), dok na manjim površinama, na silikatima i plićim tlima, pridolazi bukova šuma s bekicom (Luzulo-Fagetum sylvaticae) koja pripada srednjoeuropskoj vegetacijskoj zoni acidofilnih bukovih šuma.

Gorski ili altimontanski vegetacijski pojas (600/800/-1000 m.n.v.), također gotovo u potpunosti, karakteriziraju ilirske šume, ali ovaj puta bukve i jele (Abieti-Fagetum »pannonicum«) koje pripadaju amfipanonskoj vegetacijskoj zoni i predstavljaju klimazonalnu vegetaciju. U okviru ovoga pojasa razvijaju se u posebnim sinekološkim uvjetima uvala i sastojine gorskoga javora i običnoga jasena (Chrysanthemo macrophylli-Aceretum pseudop/atani).

Uz brdske potoke razvija se i zajednica crne johe s drhtavim šašem (Caricibrizoidis-Alnetum glutinosae), dok posebnu vrijednost predstavljaju reliktne šume lipe i tise (Tilio-Taxetum) na vapnenačkim blokovima.

Kako su šume temeljni fenomen Parka na području Krapinsko-zagorske županije nalazimo tri stabla koja su Zakonom o zaštiti prirode zaštićena kao Spomenik prirode – pojedinačno stablo. To su Gupčeva lipa (Tilia p/atyphy//os) u Donjoj Stubici, stara tisa (Taxus baccata) na Šupljaku i stara tisa kod Horvatovih stuba.
Geologija

Najstariji zapisi o rudarenju na Medvednici vezani su uz Slani potok na zagorskoj strani. On ima karakterističan slano-gorkast okus. Slanoća dolazi od otopljenoga natrijevog klorida (NaCI – kuhinjska sol, halit), a gorak, vjerojatno, dolazi od otopljenih magnezijevih soli.

Slani potok poznat je po tomu što se tu već 1347. godine vadila sol iz bunara zvanih »šokoti« (od mađarske riječi sokut-slani bunar), no kako je proizvodnja bila slaba ubrzo je prestalo vađenje soli.

kamenolom

U gornjem toku potoka, može se vidjeti zarušeni ulaz i pod-grade staroga rudnika nastaloga u osamnaestome stoljeću. Površinske naslage soli nisu zapažene na ovome području. Zabilježeno je da su u nestašici soli ljudi iz ovoga kraja koristili vodu iz slanih bunara zvanih »šokoti«.
Pojava željeza vezana je uz Rudnicu na zagorskoj strani. Ruda se nalazi u paleozojskim vapnencima i zelenim škriljavcima. To su manje žile debljine oko nekoliko decimetara. Najobilniji je mineral limonit (žutosmeđe, hrđave boje) nastao je razgradnjom željeznoga karbonata – siderita (FeC03) pod utjecajem površinskih voda.

Na Medvednici danas rade tri kamenoloma u kojima se eksploatira dolomit za građevinske radove (Podsusedsko Dolje i Zaprešički Ivanec), bazalt i dijabaz za asfaltnu smjesu (Jelenje vode) koji se nalazi duboko u masivu Medvednice.
Povijest

U srednjem vijeku povijesna zbivanja oko Medvednice vezana su uz Medvedgrad i Susedgrad, te kaštel u Gornjoj Stubici, kao i uz urbane jezgre današnjega Zagreba: Gradec i Kaptol. Sela podno padine spominju se po prvi put u 13. st: 1201. Čučerje; 1209. Donja Stubica, StubičkeToplice, Marija Bistrica i Bistra; 1217. Vrapče i Granešina; 1242. Mikulići; 1287. Podsused; 1317. Markuševaci i Gračani; 1321. Vidovec; 1326. Bidrovec; 1342. Stenjevec.

Iz baroka i klasicizma ostali su nam plemički dvorci i kurije iz Gornje Bistre, Jakovlja, Gornje Stubice, Šestina, Vugrovca.U parku postoje i 3 spomenika parkovne arhitekture, smješteni u podnožju planine: pejzažni perivoj iz 18. st. uz dvorac Oršić u Gornjoj Bistri, pejzažni perivoj iz 19 st. uz dvorac Golubovec u Donjoj Stubici, te perivoj iz 19. st. uz kuriju Junković kod Stenjevca.
Horvatove stube

Vladimir Horvat, novinar, publicist, nakladnik, fotograf i planinar, te zaljubljenik u Medvednicu, od 1946. do 1953. izgradio je 500 kamenih stuba u tada nepristupačnome dijelu Medvednice. Ovo je područje osobito zanimljivo zbog raznolikih krških oblika u vapnenačkome terenu. Osim špilja i jama, tu ima voda ponornica, stijena, ponikva i škrapa, tako da posjetitelj može sebi dočarati raznolikost i zanimljivost krške prirode. Horvatove stube bez sumnje su najljepši izletnički objekt na Medvednici izrađen ljudskom rukom. Horvatove stube nalaze se ispod hotela »Janica« i Rauchove lugarnice. Visinska razlika između prve i posljednje stepenice je 103 m, a njihova vodoravna udaljenost je oko 300 m. Silaskom niz stube prolazi se pored Patuljkove špiljice (vidikovca s malim odmorištem, odakle se pruža pogled na susjedne brežuljke i dio Hrvatskoga zagorja s najbližim naseljem Pila), kamena nazvanoga Moj naklon, Tišina ponora, špilje Medvednice, Male pećine, te se dolazi do obale potoka Bistri jarek gdje je odmorište »Srnec«. Svaka 50. stepenica označena je brojem kako bi izletnik znao koliki je prijeđeni put.
Fakultetsko dobro

Fakultetsko dobro – najveće Medvedničke livade nastale su na Frelihovome dobru i u edukativno-znanstvenoj su funkciji Centra za travnjaštvo Agronomskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a koriste se za istraživanje pašnjačkih površina.

Izvor:http://www.zagorje-priroda.hr/vrijednosti.aspx?catId=27

Moglo bi vas zanimati

Plivački maraton „Porečki delfin“, 1.rujna

Plivački maraton „Porečki delfin“-Poreč 1.rujna Onaj tko ga je otplivao, zna o kakvom je zadovoljstvu …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *